Oduvijek sam htjela otkriti tajne gradića Kutjevo, te vinske prijestolnice Hrvatske. No nikad zapravo do ovog ljeta nije došao na red. Znala sam da želim obići najstariji hrvatski podrum, da želim vidjeti kako izgleda taj magičan krajolik kojega obrubljuju Papuk, Krndija, Dilj i Požeška gora, ali nisam, moram priznati, znala što mogu očekivati. Kutjevo i Zlatna dolina za mene su bili totalna nepoznanica i tim više budili su u meni želju da ovaj dio kontinenta bolje upoznam. U samo tri dana ja i Korina obišle smo toliko toga, da nakon svega ne možemo vjerovati gdje smo sve bile, što smo sve doživjele i vidjele.
Predvečerje u Kutjevu – vidikovac Vile Vinkomir i savršeni crni cuvee Kutjevačkih podruma
I da, vraćamo se sigurno opet, tim više što će se ovaj kraj u Požeško-slavonskoj županiji sigurno turistički razvijati i upotpuniti svoju ponudu. A ono što Zlatna dolina ili Vallis Aurea nudi je vrhunsko vino koje ljubi zlatne obronke i dolinu ovog područja, magičnu i nestvarnu prirodu. Pa kada se vozite od Kutjeva preko Vetova do Velike morate svako toliko stati da biste okinuli neku dobru fotku. A njih ima na milijarde. Onih s dolinom, onih s vidikovca, ili onih predivnih sa hektara i hektara vinove loze koja se njiše na toplom ljetnom zraku.
Ulaz kroz Pleternicu
A na mala vrata u Zlatnu dolinu smo ušle kroz Pleternicu. Mali šarmantni gradić koji uistinu jako puno ulaže u svoju infrastrukturu – pa tako i turističku. Prvo smo obišle njihov veliki interpretacijski centar Terra Panonica gdje smo saznale puno o gradu koji se okrenuo i turizmu. Ovdje nam objašnjavaju kako će se preko puta njihova interpretacijskog centra posvećenom biljnom i životinjskom svijetu ovog podneblja koji vas kroz modernu tehnologiju također uvodi milijune i milijune godine unazad, urediti i vrhunski muzej u čast bećarcu. Novi objekti, novi trg. Lijepo je. Kao i u uranjanje u Panonsko more kroz virtualne naočale na samom ulazu u centar.
Korina je u svom svijetu u dubini Panonskog mora
Odjednom više nismo u Slavoniji, nego plivamo s kitovima, ribama, vidimo morske pse. Vremenski nas je stroj vratio u to davno doba. Vau. A onda uz pomoć tableta razgledavamo centar koji nam kroz virtualnu priču govori o biljnom i životinjskom svijetu ovog kraja. Ako želite, Pleternicu i njihovu rječicu Orljavu možete obići poučnim i pješačkim stazama, a možete i vlakićem do njihovog vinskog vrha. Jer i ulaz u jednu od najvinorodnijih krajeva Hrvatske također skriva intrigantne vinske priče. Do nje dolazimo u društvu Ane vozeći se Stazom ruža i vina do vidikovca Bačva gdje nas čeka Marko Markota.
Zanimljiv i neobičan razgled
Na vrhu brda – istarska bačva
Pozdravljamo domaćina koji nam je u sjenici pripremio okrjepu – vino i domaći kulen, sir, pancetu, a kako je divan dan, odmah smo pohrlile do velike bačve koja služi kao svojevrsni wine bar i od kuda puca savršen pogled na dolinu okupanu suncem.
Pogled s vidikovca Bačva
Uz vinograde je posađeno tisuću ruža. Većinom su to nasadi upravo Markove obitelji koja se već niz godina ozbiljno bavi vinskim biznisom. Jedini su veliki vinari u Pleternici i imaju paletu raznih etiketa – od neizostavne graševine do mirisnog i opojnog sauvignon blanca, a o crnim vinima da i ne govorimo. Baš zbog tih ruža, za koje Marko kaže da ih je posadio kako bi mu ukazale na pojavu bolesti u vinogradima, ova je staza dobila to ime. I stvarno ga dobro nosi.
Podne tuče na vidikovcu Bačva, dvije Istrijanke pored istarske bačve
Pitamo Marka od kuda mu ta velika bačva, prava kuća. Veli iz Istre. A kako se nećemo nasmijati. Već na početku puta evo nam spoja Istre i Slavonije.
Očarala nas Pleternica
– Došla je ovdje iz okolice Novigrada. Bila je u vlasništvu Istravina. Morali smo ju naravno razmontirati i ovdje na mjestu montirati, govori nam samozatajni Marko čija je obitelj u Zlatnu dolinu došla iz Hercegovine. Logično je bilo da će se baviti vinovom lozom, a godišnje proizvedu 150 tisuća boteljki vina. Vinarija Markota obrađuje gotovo 35 hektara vinograda, i to na položajima Klikun i Starac.
Obitelj Markota došla je iz Hercegovine
Uz slavonsko-istarske ćakule kušamo Markovu graševinu, rose, sauvignon blanc i crni cuvee, a na kraju se penjemo na vrh još jednog vidikovca uz Markovu sjenicu gdje je pogled još upečatljiviji. Nakon toga u tišini se vraćamo pod dojmom u Pleternicu. A sada moramo za Kutjevo. Kako nas je na tren ovaj mali gradić “opio”. Tko bi to bio rekao.
Mural na Trgu bećarac u Pleternici
Nakon 20-tak minuta vožnje stižemo u užareno Kutjevo koje zajedno s okolicom ima čak 30 vinarija. Svi se “skrivaju” od vrućina iako je srećom tih dana toplinski val zaobišao Slavoniju. Odlazimo do našeg smještaja u malom vinskom podrumu obitelji Sontacchi gdje nas dočekuje domaćin Ante. Opušten, nasmijan, ne zna što će nam prije objasniti. Simpatičan smještaj ima sve – nekoliko soba, ukusan slavonski doručak s nezaobilaznim kulenom, sirom, domaćim džemom, kolačima. A ispod je mali vinski podrum koji vodi njegov brat Kruno te vinski wellness i veliko dvorište ukrašeno raznim etno predmetima.
Ljubavne tajne starog podruma
Kod obitelji Sontacchi 
Pušnica u obliku boce
No, danas, veli nam Ante, neće biti degustacije. Ona će biti sutra, i to u društvu Kutjevačkih maligana na harmonici i gitari. Hm, zanimljivo će biti i to. A mi ćemo naše prvo popodne u Kutjevu provesti u najstarijem podrumu u Hrvatskoj – starom podrumu Kutjeva d.d. Mnogi su vjerojatno čuli puno legendi o tom podrumu, poput one da su u njemu svojedobno danima bili zatvoreni Marija Terezija i barun Trenk. Nisu samo pili vino, već su i strastveno ljubovali, a za svaku put nacrtali bi jednu crtu na zidovima ovog drevnog podruma koji sam za sebe priča priču.
Koja je to atmosfera u najstarijem hrvatskom podrumu
Strop je, kažu legende, bio poprilično iscrtan kada su izašli. A i stol na sredini je bio udubljen. Pitanje je tko ga je udubio. Kraljičina stražnjica ili barunova muškost. E sve je to meni i Korini ispričala Marija Ana Glavaš, gospođa koja nas je dočekala na ulazu u ovaj gigantski podrum koji se s pravom diči svoje povijesti. Samo zbog toga ovaj je podrum top vinarska i turistička atrakcija. I za svakog pravog ljubitelja vina mjesto gdje se jednostavno mora doći.
Jesam li u raju?
Kada bi ovi zidovi mogli pričati
Gospođa Marija Ana, koja je također vezana za Istru putem obitelji svog supruga, svašta nam je ispričala o povijesti podruma kojega su davne 1232. osnivali cisterciti. Naime, cisterciti su posebno razvijali vinogradarstvo u svom djelovanju. Tu i počinje povijest mjesta. Oni su osnovali svoju opatiju, bavili se vinom, a oko toga je niklo naselje. Zato ne čudi da je uz sam podrum smješten i kutjevački dvorac te crkva Rođenja Blažene Djevice Marije. Drvene bačve na dnu podruma svojim reljefima govore o povijesti podruma i Kutjeva od cistercita, preko Turaka, biskupa Babića, isusovaca, Kraljevske ugarske dvorske kancelarije do obitelji Turković, vremena bivše Jugoslavije pa sve do danas.
Kada bi zidovi ovog podruma mogli govoriti. Puno je tu bilo velikaša, visokih dostojanstvenika, pa čak i kraljica, kako čujemo. Njezini ljubavi nestašluci doveli su i do posebnog običaja u ovom podrumu, a to je da se stavi ruka na sredinu okruglog stola i da se zaželi sočna ljubavna želja. “Svašta su ljudi željeli, pitanje je što im se ostvarilo”, priča nam kroz smijeh naša interesantna vodičkinja.
Kutjevo i suton s pogledom
I sve to dok kušamo njihov osvježavajući rose, mirisni traminac, tradicionalnu graševinu, pitki crni pinot i moćni crni cuvee. I ne možemo izabrati baš što nam je najbolje. U Kutjevu stvarno ne možete probati loše vino. Pogledale smo kroz prozorčić i arhivu, obišli drugu najveću drvenu bačvu u državi u kojoj stane čak 53.520 litara vina i ostale paf. Uopće nam se nije dalo izaći iz podruma. Ali kako pada sunce, želimo stići na zalazak na vidikovac Vila Vinkomir malo ponad gradića Kutjevo. Čitamo da je Zdenko Turković dao izgraditi spomen-klijet Vinkomir koja je nastala kao kopija osmatračnice iz razdoblja turske vladavine 1939. Milina je biti ovdje.
Vila Vinkomir i Kutjevo
Dovoljno za prvi dan. Ipak drugi dan idemo na Papuk i treba nam energije za cjelodnevnu akciju. Čeka na puno toga – od nama omiljenog landranja po brdima i stazama, dizanja adrenalina u adrenalinskom parku u Velikoj, obilaska Kuće Panonskog mora do kupanja u novom termalnom aquaparku Shhhuma. Koji savršen dan nas čeka. A navečer će nas još ugostiti braća Sontacchi. Kutjevo je naprosto sljubljeno s Papukom.
Stare ruševine i zeleno srce Slavonije
A najprije doručak i pravac Papuk. Prvo ćemo do Velike gdje se najprije penjemo do ruševine starog grada Velika. Ako imate dron, ovdje možete zaista napraviti dojmljive fotografije. Mi smo se pak pomučile i penjale na ruševinu nakon što smo se 15 minuta uspinjale kroz lijepu šumu do nekadašnje utvrde na južnoj strani brda Lapjak koja je nastala u 13. stoljeću.
Nakon što su Turci zavladali ovim područjem, utvrda je postala vojnička postaja. U svakom slučaju impresivna stanica na našem obilasku Papuka. Veliki je to park prirode i nismo imale iluzije da ćemo cijeli dan pješačiti zbog visokih temperatura iako Papuk uistinu krasi ta divna hladovina stoljetnih bukovih šuma.
Impresivna ruina
Zato smo krenule autom putem park-šume Jankovac koja se doduše nalazi u drugoj županiji – Virovitičko-podravskoj. Krenule smo makadamskim putem i uživale u šumama Papuka. Koja divna hladovina. Ugledale smo na tren i mladu srnu. Ovdje bi čovjek mogao provesti sate sjedeći i promatrajući prirodu i šumu te njene stanovnike. Ovo zeleno srce Slavonije koje dokazuje da Slavonija nije ravna, prostire se na čak 33.600 hektara.
Hladovina Parka prirode Papuk
Grofova staza
Odlučile smo se za laganu šetnjicu Grofovom stazom u park-šumi Jankovac. Dolazimo do gorske doline koja nas je odmah osvojila svojom svježinom. Idealno mjesto za piknike. Možete u šetnju oko jezera i dalje kroz šumu do slapa Skakavac, a i ne morate. Svugdje će vam biti lijepo. Možete i na kanue pa pričati s patkama i hraniti ih. Izbora ima. Ili popiti pivo i pojesti nešto fino u planinskom domu. Izbora ne nedostaje. Inače, zbog izuzetnih prirodnih ljepota Jankovac je 1955. godine proglašen zaštićenom park–šumom.
Jezero na Jankovcu
Šetnja je potrajala možda dva sata, ali samo zato jer smo se zaustavljale na svakom koraku. Ova poučna staza od samo 2,3 kilometra uređena je u čast grofu Josipu pl. Jankoviću. Tko je bio taj čovjek čije se vječno počivalište nalazi u stijeni uz koju prolazi ova staza?
Vlastelin je to iz obližnjeg Voćina koji je u ovoj gorskoj dolini 1801. godine podignuo lovački dvorac. Tu su se okupljali plemići i tadašnja krema društva, a često je ovdje boravio i poznati đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Tada su iskopana i dva jezera, a uređen je i impresivni slap Skakavac koji se strovaljuje u kotlinu s 35 metara visine. I njega je uredio ovaj grof kada je Jankovački potok usmjerio preko visoke stijene.
Skakavac kao osvježenje
Spavaonica šišmiša
Inače, na sarkofagu piše na mađarskom jeziku i na crkvenoslavenskoj ćirilici da se Josip pl. Janković od Pribira i Vučina, vitez reda cara Leopolda i kraljevski komornik rodio 15. siječnja 1780., preminuo 31. srpnja 1861. Po putu smo vidjele i špilju gdje spavaju šišmiši, ali i staklarsko groblje.
Naime, u 18. stoljeću ovdje se nalazilo njemačko staklarsko naselje. Danas su od staklarskog groblja ostala tri nadgrobna spomenika – upravitelja staklane, njegove obitelji, ali i grob neznane djevojke Katarine o kojoj kruži legenda da je skončala zbog nesretne ljubavi. Uz Jankovac, osvježenje i impresivne stijene koje pokazuju čar ovog geo parka vraćamo se u izletište. A onda povratak u Veliku. Čeka nas adrenalinski park u kamp odmorištu Duboka.
Adrenalinski park u Velikoj
Kako ipak nismo za visinske zabave, odlučujemo se za obilazak Kuće Panonskog mora. Lijep je to nastavak priče iz Pleternice. Ovdje možete vidjeti fosile raznih bića koja su nekada tu uživala u drugačijim uvjetima. Onima morskima, a možete i vidjeti kako je zapravo izgledalo Panonsko more i njegova obala. Ono što me iznenadilo je činjenica da su ovdje pronađeni i ostaci nosoroga. Ne biste vjerovali! Nosoroga! I to slavonskoga. A i ralje morskog psa bi vas mogle iznenaditi u labirintu koji zabavlja i uči djecu o prirodi i ostavštini ovog kraja. Velika bijela psina nije ništa naspram te nekadašnje goleme morske nemani.
Slavonski nosorog, vjerovali vi ili ne 
Ralje sve govore
Shhhuma nas je rashladila
A onda se želimo rashladiti. Vrućina nas obuzela. Vraćamo se u termalni vodeni park koji je ponovno otvorio vrata negdje krajem srpnja nakon što je godinama bio zatvoren. Vodi ga mlada poduzetna Nikolina Šutalo. Priča nam uz bazene nakon što smo se pošteno rashladile kako imaju velike planove u Velikoj.
Koje osvježenje, i to još termalno
Ovdje planiraju urediti hotel koji će raditi cijele godine, ali i kompleks zatvorenih bazena, nešto slično kao što je resort u Svetom Martinu na Muri. Kroz nekoliko godina otvorit će svoja vrata, a vodeni park je prvi korak u tome. I to poprilično uspješan jer je samo prvog tjedna nakon otvorenja imao 15 tisuća posjetitelja! Spušta se večer. A mi se lagano vraćamo našom panoramskom cestom prema Kutjevu. No, stajemo u Kaptolu, malom mjestu na pola puta.
Kaptol u predvečerje
Valovita cesta nas mami da ga snimimo, iako bi trebalo doći ovdje s boljom foto opremom, i to u svitanje. Instagramerska zvijezda. Ima i zašto biti. Stari je to srednjovjekovni gradić s još jednom utvrdom u srcu mjesta. Nekada je to bio ugledni capitulum ecclesiae sancti Petri de Posega, odnosno dio Požeškog zbornog kaptola sv. Petra kojeg je između 1223. i 1230. osnovala Pečujska biskupija.
Degustacija uz Kutjevačke maligane
Kada su ovim dijelom Slavonije zavladali Turci, bilo je sjedište Dizdar age. Srijemski biskup Ladislav Szörenyi obnovio je utvrdu 1752., a početkom 19. stoljeća u vlasništvu je Stolnog đakovačkog kaptola. Utvrda je spaljena i napuštena u Drugom svjetskom ratu.
Utvrda je spaljena i napuštena u Drugom svjetskom ratu
Smireno je ovdje. Valjda taj pogled s brda na dolinu stvara takvu atmosferu. A i polja duhana, kukuruza i ostalih kultura koje daju specifične šare dolini. I tako cijelim putem. Kako li se uživa u vožnji ovom cestom. A onda nas čekaju Kruno i Ante u svom malom, ali dražesnom podrumu Sontacchi.
Njihova degustacija je prava zabava jer se između kušanja slušaju Kutjevački maligani – duo za fešte u njihovom simpatičnom dvorištu. Imaju izvrsna ekološka vina od pjenušca preko orangea do crnog pinota, a posebno se hvale svojom tradicijom. Naime, njihov je predak došao u Kutjevo iz Italije, i to u vrijeme kada su Talijani dolazili u Lipik. Vino su se počeli baviti 1929. godine i ne namjeravaju prestati.
U obiteljskoj vinariji Sontacchi drže se eko standarda
Naše vinsko putovanje nastavljamo idućeg dana kada planiramo obići čak tri vinarije. Poprilično ambiciozan plan, no želimo naučiti i vidjeti čim više toga. No, prije vina obilazimo dvorac Kutjevo koji je sada u vlasništvu Koncerna Agram koji ga je preuredio u hotel- baštinu zatvorenog tipa.
Martin i svemirska vinarija Galić
Najavljuju da će uskoro otvoriti svoja vrata i ostalima što jedva čekamo jer je ovaj luksuzno sređeni dvorac pravi turistički biser. Kako unutra, tako i izvana. Komforne sobe, kongresna dvorana, restoran i privatni podrum koji bi se mogao spojiti sa starim podrumom. Hortikultura je nešto posebno što se štiti i njeguje.
Posebno se pazi na hortikulturu jer je krajobraz također pod zaštitom 
Dvorac posebno sjaji navečer 
Luksuzne sobe u dvorcu
Taman kada smo se malo opustile u društvu našeg domaćina Borisa, već nas čeka enolog Martin u susjedstvu. Modernoj vinariji Galić. E to je sasvim neka druga priča. Podrum je ultra moderan i posvećen je broju 9. Sve se radi po tom broju. O vinima ne trebam previše ni govoriti jer čovjek ne zna što je bolje. Ovdje mi je pak top bio sauvignon blanc, iako mi se teško bilo odlučiti za favorita.
Ultra moderna vinarija Galić
S Martinom najprije obilazimo vinariju i samo se može čuti “vau”. Ovo je poput luksuznog hotela, a ne vinarija. Sve impresionira – od francuskih drvenih bačava, simetričnih inoks bačvi, mostova koji ih spajaju poput modne piste, betonskih “jaja” za odležavanje vina, degustacijske sale s pogledom na redove drvenih bačvi.
Poput luksuznog hotela 
Čak su i inoks bačve u simetriji
Imamo red razgledavanja, red degustacije i vinskih ćakula. A kada već moramo bježati dalje, Martin nas je odlučio “počastiti”. Otvorio nam je tajna vrata. Samo smo trebale povikati “Sezame otvori se”. I ušle smo u najljepšu arhivu koju sam ikada vidjela. E to je bio teški vau efekt koji će nam ostati urezan u sjećanje. Ali teško je to opisati. Jednostavno morate otići tamo. Kao što morate ići i u stari podrum Kutjevo.
Impresivna arhiva
Dan i pol nam je premalo
Impresionirane, skoro pa bez teksta u Martinovom društvu napuštamo Kutjevo. Teška srca. Dan i pol je možda dovoljno, a možda i nije. Morat ćemo se vratiti, možda kada ne bude tako toplo. Da isprobamo neko drugo godišnje doba. Sada kada imamo predznanje.
Idemo put Vetova. Veselim se dolasku u vinariju Jakobović gdje nas čekaju domaćini – sestra i brat Maja i Filip. Tipična je to obiteljska vinarija ovog kraja s lijepom rustikalnom kušaonicom – u slavonskom stilu. Uz odličnu graševinu dijelimo svoje dojmove. Na neki način dovršavamo ovo vinsko i aktivno kratko putovanje. Gostimo se slavonskim delicijama. Nije nam teško. Od nas tri Filip jedva stiže do riječi, ali čujemo da je mlada nada vinarije koju je pokrenuo pradjed Pavo Jakobović 1921. godine kada sadi prvi svoj vinograd na lokalitetu Vetovo. Trenutno proizvode 14 vrhunskih i kvalitetnih vina sa zaštićenom oznakom izvornosti.
S Filipom i Majom podijelili smo svoje dojmove
Kažu nam da obrađuju 11 hektara vinograda, sve u okolici Vetova. I ovdje je sve fino, od graševine, do rosea, rajnskog rizlinga, muškata žutog i cuveea Stari bokter. I ovdje dugo razgovaramo o graševini i koliko je ona autohtona za ovo područje. Svi će reći da je jer baš ovdje ona daje ono najbolje što može dati. Između je toplog Podunavlja i svježeg Zagorja i Međimurja.
I po slavonski zamezili
S vinskim filozofijama nastavljamo kod njihova susjeda Denija Pavića u njegovoj maloj rustikalnoj i šarmantnoj vinariji. Taman prije odlaska za Istru Deni nas je nasmijao, a palo je i jedno obećanje. Deni će napraviti specijalnu ediciju rosea koja će biti nama posvećena. I pit ćemo ju kada idući put zakoračimo u ove krajeve. Još jedan razlog za veseliti se nekom novom putovanju u Zlatnu dolinu.
Izvor: www.helloistria.com
